Vikend

Dobro mi došli...

19.03.2010.

Bistrih misli u hladnoj glavi...

Reče uvaženi efendija danas na Otoci.

Uvijek volim tamo ići na džumu. Zanimljivo je i ne drijema mi se poslije 5 minuta. Slušam i razmišljam.

Bistar sam kao nebo jutros iznad Sarajeva. Hladan kao onaj snijeg što se vidi na vrhu Bjelašnice. Imao puno posla jutros, sve stigao i završio. Sad cvikam od druge polovice dana i vikenda koji je ispred. Kao ne znam ja šta ću i kuda ću...

Opet diskonekcija, opet ista priča. Čak nije htjela ni da se javi sinoć. "Ne razumijemo se i ne zna o čemu bi pričali". Nije pms, nije promjena vremena, nisam ja. Zaista nije do mene. Jedino što sad hoću da se skuliram na silu. Pa i efendija mi je to preporučio. Doduše, nije pričao o meni, ali dobio sam poruku koju sam tražio.

Dobio sam i novi kvalitet juče. Smiješan sam sebi, kako taj recept nisam ranije znao i primjenjivao. Vjerovatno bi me poštedio silnih ljubomora i mojih flertističkih ispada svako malo. Recept je jednostavan. Uvijek i na svakom mjestu, zamislim da je ona pored mene. I onda se upitam da li bi uradio neku glupost da je ona tu, pored. Tako sam i počeo da se ponašam. I sva iskušenja su se razbijala kao ledenice po Ferhadiji. Nagrada je došla u vidu diskonekcije, ali ne smeta. Ionako imam aferima otprije. Bitno je da imam novu vrijednost u ponašanju, jednostavnu a jaku.

12.03.2010.

Prirodno je

Lafica mi je nedostupna na mobu danas popodne. Nije da ne bih volio da smo zajedno i da sad uzivamo u početku vikenda i smijemo se jedno drugom. Nije ni da mi je loše ovako, u trenerci u crno-bijelom sutonu petka, marta koji ne zna šta bi prije, da grije ili da zebe.

Iskali ste, eto vam ga. Sloboda i mir. Po želji i dogovoru, nespontano i neukusno. Fali mi to, malo prirodnosti u razumijevanju mojih ćejfova, koje vrlo rado dijelim s drugima, s njom pogotovo. Volio bih sad da smo zajedno, a da se čujemo bilo bi mi mrsko ići po nju, oblačiti se i spremati i urediti svu potrebnu logistiku. Valjda imam pravo na malo lijenosti u ovom crno-bijelom jing-jangu moga sebičnog i neusmjerenog postojanja.

Lafica je neshvaćena od moje malenkosti. Nekad vidim da je totalno hladna i rasijana kada sam pored nje, a nekad je mekana i nježna kao ni jedna do sad. Glas je odaje i odlično je čujem. Uživam u tim mekanim trenucima i poklonio bih joj cijeli svemir da je moj.

09.03.2010.

Slučajnost 25. Marta 1996.

Pošao sam da isceniram slučajnost. Ne, on je pošao. Krenuo je dole, svratio lijevo i shvatio da je to nemoguće. Smiješno, nije u stanju da isplanira ni najobičniju slučajnost. A onda, slučajno, ugledao ju je ispred sebe. Bez osmijeha i bez ideje. Gdje li je samo sve to nestalo?

Nema ništa ružnije od nepredviđenog. Slično kao kada iza zatvorenih vrata očekuješ nikoga a dočeka te masa od 56 očiju koja zuri u tebe. Tako se on sada osjeća. Gdje je ta praznina, gdje je mir i tišina?Gdje su te blagodati beskonačnosti. Gdje je to nestalo?

E sad, šta je tu je. Ona je ispred njega, rekla svoje "zdravo" i gleda negdje pored njegova lijeva ramena. "Danas si mi tako dosadan i nezanimljiv, nedorečen i predvidljiv, nisi moj tip, barem danas ne." Ovo je pročitalo njegovo lijevo rame. Bilo je očito i nije se moralo ni čitati. "Draga moja S. još ne znaš da sam najbolji." Rekao je njegov pogled upućen preko njenog lijevog ramena. I onda, a to je stvarno bilo slučajno, pogledali su se u zjenice. Njegove su rekle: "Draga S. puno griješiš i nema ti pomoći, ja sam stvarno najbolji, zato ti dajem još jednu šansu." Njene zjenice nisu ništa rekle, bile su prazne i (to se jedva primjetilo) pune razočarenja i sjete. Odakle sada ta sjeta? Njoj nije mjesto ovdje, nikako. Tada se on požurio, svega mu je bilo preko glave i usta su progovorila: "Doći ću po tebe u četvrtak." i odmah je znao da je sve uzalud. "Zašto baš četvrtak?" progovorila su njena usta i sada je stvarno sve bilo gotovo, nepovratno. Kamenčina od nepovjerenja kotrljala se sa brda zvanog sumnja i lomila sve što joj se našlo na putu, i lijepo i loše. Bože dragi, kako sam nespretan, mislio je on.

"Četvrtak. Zato što nije srijeda i zato što..." Gluposti su stizale jedna drugu a kamenčina se kotrljala i kotrljala... Onda su počeli pričati o vremenu, "babine huke" i sl., zima-proljeće, sunce-snijeg. Četvrtak je ostao napušten i zaboravljen, "na čekanju". Tada mu je pukao film. Ako je najbolji ne trba mu ni četvrtak, ni petak, ni subota. Doći će ona sama, kao i dosad. Valjda.

Okrenuo se i otišao, s pozdravom naravno. Nije čuo šta je rekla niti ga je zanimalo. Korača uspravno i pozdravlja dan, imaće kada da tuguje. Sa jaranicom tugom odavno nije bio zajedno, nije je poželio, ali šta ćeš, ona ne bira društvo. Najdraži su joj samouvjereni i optimisti, njih baš ni ne može uvijek sresti a ovo danas je idealna prilika.

I to je tako oduvijek. Dva dobra ne možeš sastavit. Ona je dobra, on je dobar. Kobno i fatalno. Nepomirljivo...

05.03.2010.

Kako nekad, tako i sad...

Mojoj S.

Tako mi nedostaje. Imam riječ od devet slova: Nedostaje.

"Vrijeme danas, promjenljivo oblačno..." Jedamput (a ne jedanput) pokušaću da zaspim a da makar tri sekunde ne mislim na tebe. Tri duge sekunde, k'o tri godine. Toliko valjda mogu žrtvovati od vremena koje toliko ljubomorno poklanjam samo tebi. A šta ću raditi te tri sekunde?

Ja ih se jako bojim. Ipak je previše, previše je čak dvadeseti dio minute (milioniti možda i nekako) ne misliti na tebe.

Nedostaješ mi. Sada imam riječ od deset slova, nedostaješ. Ovo je već opasno. Lud sam zbog sati koji su ispred mene, a bez tvojih plavih safira, iz kojih sija i sunce i mjesec, iz kojih sijam ja kad sam ti blizu, dovoljno blizu da se vidim u tvojim zjenicama. Riječ "blizu". Tako bolno zvuči. Nisam ti blizu već sedam sati i ludim. Ludim polako i s merakom.

I Nica je sada, vjerovatno mokra kao i Kan. Kada mi je teško i kada sam sam, kiša mi dođe kao prijatelj. Priča samnom i plače (ja sam to izgleda i zaboravio). Kupa mi lice i kaže mi da je voda dobra, kiša je dobra, jer dira mi lice na sličan način kao što to radiš ti. Kiša pada i kapi se skupljaju u dva bistra jezera tvojih očiju. Bistro je, plavo, duboko... Bistro ali dna ipak ne možeš vidjeti. Volim plivati, volim roniti, volim tražiti, volim S...

Dali se to može napisati, možda ispričati? Šta su "Jadi mladog Wertera"? Ništa. Nisam jadan, nisam ni bogzna šta mlad, Werter sam ponajmanje, ali sam zato zaljubljen preko cijelog svemira, i još dalje.

I opet, jutro će me probuditi i znaću da sam otputovao još dalje, u nekakvu ljubičastu maglu u kojoj nema mene da smetam sam sebi i u kojoj odjekuje tvoj osmijeh i zvoni tvoj glas, najljepša muzika ikada napisana, ikada odsvirana.

Idem na još jedno dugo putovanje od jave do jave, ili možda od sna do sna. Ko zna?

Znam da si mi uljepšala javu i ukrasila snove a razliku između ovo dvoje više ne vidim i ne znam

zahvaljujući tebi

B. 14. dec. '96.
23:40 

10.02.2010.

Plan

Nikad nisam mogao izbjeći da planiram. Velika zamka za nekoga ko živi da ispuni razna očekivanja. Od bezazlenih stvari do onih krupnih. U suštini, sve isto utiču na moju želju da ispunim i znam gdje ću i kako ću, šta i s kim. Par godina već, pokušavam da se odviknem od planiranja i planova. Ionako to ne određujem ja.

Danas su kao neka tri plana ispred mene. Volio bih da ispadne nešto četvrto ili peto, i volio bih da mi bude dobro u bilo kojem. Teško je to za naučiti. Da mi je makar prolaz ubosti. Kad mi nije po planu, kvari mi se raspoloženje i ujedam okolo. Ne valja mi to.

Puštam se niz rijeku, da me nosi. Znam plivati. Neću mlatarati rukama i nogama i neću se odbijati od kamenite obale i gutati litre vode. Pustiću da plivam, da malo zaronim ispod, malo da se s rukama pod glavom otisnem niz lude brzake. Volim vodu, bistru i brzu.

06.02.2010.

Dobar

Vjerovatno je lijepo danas bilo na Jahorini. Nekome nasmijanom, u šetnji ili na skijama. Nekome možda ko je ustao makar prije 10, spakovao se, doručkovao i bio gore prije 12. Vjerovatno je bilo lijepo i skijašima i šetačima. Vrijeme nije bilo neko, više oblačno nego vedro, ali opet sa dovoljno plave boje na nebu koju neobjašnjivo toliko volim. Očekivao sam da će i meni biti lijepo, poslije onakve noći, noći opraštanja i nekog ludog ponovnog zbližavanja. Noći u kojoj sam "oprosti" čuo više nego ikad, noći u kojoj sam povjerovao da stvarno stvarno može biti i da će biti ljepše i jednostavnije. Bez nekih velikih priča, usmjereni jedno na drugo. Jedno, koje zajedno diše, veseli se i tuguje...

Ne znam šta je aktiviralo tanani okidač tuge u meni. Misao da se opet sve vraća na stare puteve na kojima gubim sebe i na pola puta pogledam gdje sam i vidim da nisam htio tu doći. Nema krivca, nema osuđenih. Samo gomila tuge koju nosim i koja ispliva kad sam s nekim ko mi je blisko. Gomila tuge koju vučem mjesecima i godinama, vješto je sakrivam i ne želim da pokazujem.

Najbolje da budem praktičan. Biti i zadovoljan i sretan. Biti opušten. Biti bez očekivanja. Očekivanja donose tugu i sakrivaju moje pravo lice.

Dobra moja vilo, koliko si mi samo puta rekla da sam divan i sjajan, a nikad ti nisam povjerovao. Hoću da ti povjerujem danas i večeras. Sutra. Hoću uvijek da ti vjerujem! Hoću ba...

Dođi večeras u naš svetionik i čuvaj me i pazi. Pokaži mi moje srce. Pokaži mi i podsjeti me. Nauči me da dalje idem sam.

Kako mi samo nedostaješ...

05.02.2010.

Raspust

Ne ide mi bas sms u ovo slinavo veče. Naravno, petak je, pa i to dodatno zamagljuje stvari. Nisam raspoložen za nju i dugi razgovor. Želim da slušam laganu muziku, pijem čaj od brusnice i pišem o tome. Želim da se malo popravim od dva čudna dana, puna ega, pms-a i trauma iz prošlosti. Ne mojih, njenih. Ja sam svoje davno prožvakao i ispljunuo.

Nastavlja da mi piše i ja nastavljam da odgovaram. Evo prestajem... Nema smisla lamentirati o tome šta smo mogli i gdje smo griješili. Moja tolerancija je premala za periodične mjesečne ispade paranoje i nesigurnosti, potpaljene agresijom i nesuvislostima. Da li sam zaljubljen, ne znam. Možda mi je žao lijepih trenutaka. Nostalgičan i sjetan varam se da je ljubav, a ono samo žal za smijehom i adrenalinom. Kao da to ne znam napraviti bez nje.

Opet ponovio iste greške, zaboravio voljeti sebe i imati svoj kutak. Potrčao za zadovoljstvima i slatkoćom njenih dodira, i čarobnog glasa u najljepšim trenucima. Vraćao se na kolosijek sebičnosti i zaboravljao se u trenucima kada su mi pluća bila puna nas. Gdje je granica između sebičnosti i dostojanstva? 

Okrenuću se valjda napokon sebi. Još jedan razred, u školi za sretna srca, sam nekako savladao. Čeka me raspust i sanjarenje. Makar toliko, dok se ne počnu javljati ona svježa i vesela jutra, rumena i lijepa od sjaja probuđenog sunca. Volim vas sve!

04.02.2010.

Uspomene

Obično me sačekaju negdje oko Ilijaša, sjednu nazad, zavale se udobno na zadnje sjedište i gledaju me u oči preko retrovizora na sredini šajbe. Kako god da se pomaknem, vidim ih kako me s osmijehom fiksiraju i naslađuju se mom nemiru. Obično mi tada daju znak migom, koju muziku da pustim, da uključim auto pilota i pripazim na razmak dok vozim prema kući. Poslušam i onda čekam, koja će prva da se nagne naprijed, spusti mi ruku na rame i počne...

Prva je krenula ona kada sam kroz Crnu Goru, isto ovako vozio, prema pješčanim plažama Ulcinja i pokušavao sebi objasniti i opravdati zašto sam tužan i nezadovoljan kada imam sve, sunce, širok i ravan put i toplotu vrelog Ulcinjskog pijeska. Jesam li i tada tražio "hljeba preko pogače" ili sam samo slušao srce, okovano i željno slobode. Slušaj srce, vazda.

Onda su se smjenjivale, noć i jutro najduži u svemiru, nasmijani babo na bolničkom krevetu vrelog maja neke godine, šesnaesti sprat Trga Heroja i veseli stan, prostrana kada i balkon sa golubovima, medena i zlatousta i jutra aprilska... Popodneva bezvremenska... Pa onda opet jutra Blagajska, kapljice Trebižatske i vreo kamen Trogirski i Dubrovački. Smokve i trešnje, riba i masline, janjetina i šuma Krivajska. Mir i biciklo, fontana ispred Hercegovine, klupa i ptica Ilidžanska i gušter Darivski. Mirisi sušija, cimeta i kafe, smijeh do suza i suze bez smijeha, onako kao rijeka, neprekidne i tople, dok se glava prazni i srce proviruje iza mrkih i debelih lanaca...

Svega me stiglo, lijepog i tužnog. Opet sam je čuo na momenat, kako kuca i razgovara samnom. Traži me i miluje, vjeruje u mene i hrabri me.

Ipak sam ja njen muškarac.

30.01.2010.

Sloboda

Da, teško mi je. Večeras i možda malo ujutro. I onda će me duži dan oraspoložiti i gurnuti u staru kolotečinu ili nešto novo. Ne želim više da čekam šta ću i kakav ću biti sutra, hoću da se pustim i budem onakav kakav se desim u momentu. Previše očekivanja, previše zamjeranja... Nikad da naučim i da usvojim nešto tako jednostavno, bez da se opteretim i budem slobodan.

Možda, za promjenu, da pokušam ispuniti svoja očekivanja. Da pokušam baš da budem sebičan i zadovoljan, ispunjavajući svoje želje i prohtjeve. Sebi i nikome drugom. Možda da pokušam biti sam, da se okrenem sebi i pustim druge da me stignu i prepoznaju, uzmu za ruku i povedu u mir. Trebaju mi takvi, da me vide i prepoznaju. S kim si takav si... Kada budem sam, možda ugledam kakav sam. Možda me ugledaju unutra i vide svijetlo koje sjaji. Srce čisto i slobodno. Srce gladno mira i ljubavi...

Da li uopšte znam šta je sloboda?

30.01.2010.

Ne umijem...


Noviji postovi | Stariji postovi