Vikend

Dobro mi došli...

28.03.2010.

Vjeruj

Nije čudno da me još ne popušta sjećanje na Zlatoustu. Sjetim je se u trenucima kada radim stvari u kojima me je vodila i davala mi snagu i vjeru da ih radim za sebe i da u njima uživam istrajno i u cjelosti. Pitao sam se danas,  da me posmatra ili da joj pričam o svakodnevici, kako bi me uputila i usmjerila. Prizivao sam je i nisam uspio. Shvatio sam da tako treba i da je to dio našeg "programa". Plivam sam i nema više nje da mi kaže kako je to dobro i kako sam lijep i divan. Treba da se sam toga sjetim i da zaplivam još jače i sa većim merakom. Sjetio sam se zbog očekivanja koja su mi se opet nametala i koja primjetim tek kada ih ispunim ili pokušam da zadovoljim.

Onda sam otvorio misli široko, bezvremenski. Baš onako kako bi ona voljela. Zamislio nas u nekom drugom vremenu, zajedno i bez prepreka koje u ovom nismo mogli preskočiti. Nisam bio nesretan ni tužan. Isključio sam vrijeme i ostavio samo ljubav. Ugledao sam je nasmijanu i veselu, pametnu i dragu. Uvijek je bila i biće samnom.