Vikend

Dobro mi došli...

22.02.2012.

Mi

Neke granice mog strpljenja ipak moraju postojati. Gdje se nalaze? Onde gdje savladavanje ega prelazi u fizičku bol? Tamo gdje ne poželim vratiti se i sresti je? Tamo gdje prestaje bolest i počinje bezobrazluk?

Šta mi se desilo da toliko izgubim dodir sa realnosti i istinom. Lagati sebe, radi ljubavi? Kakve? Površne do prvog hinjskog pokazivanja pravog lica... Šta je pravo lice? Šta je istina? Gdje prestaje bolest i počinje drskost?

Maloprije jedan napisa, što te ne ubije povrijedi te i osakati...

Iskušenje, jako  i bolno... Treba mi odmor, samo malo mira, samo sekundu pravog mira i pun sam sebe opet. Jak i optimističan.

Bože, pomozi mi i sačuvaj nas!

16.02.2012.

Sunčana strana

Ima taj jedan trenutak ujutro, dok vozim kroz ova bjelila i radujem se tračcima plave boje na sivilu iznad, ima taj momenat kad se jednostavno približim sebi i pogledam se u oči. Interesantno je kako ugledam iste one oči svjesnosti sebe sa tri ili četri godine i uvijek se sam sebi nasmijem kao kakvom djetetu. U tim trenucima se ispremotavam kao traka od početaka i brzinski pregledam trejlere svog života.

U principu, tu su tri polja. Izvorište, tok i utočište. Izvor je uradio svoje, možda previše očekujem i tražim da se neko i dalje istim intezitom i ljubavlju brine i interesuje za mene. Pažnje nikad dosta i ja vjerovatno nikad neću odrasti. Tok je nekad monoton a nekad hirovit. Gadno bude, ali rijetko. Treba biti pošten i zahvalan što je tako. I na kraju, najčežnjivija metafizika. Opet vjerovatno zbog gladi za pažnjom, neobjektivan i djetinjast, tlapim za toplotom utočišta.

Kako biti iskren prema sebi i osloboditi srce lanaca. Zapjevati i nasmijati se. Otkad nisam pjevao... Vratiti pod hitno raspjevana jutra i sunce na čelo.

 

30.01.2012.

Nijemi Krik

Desi mi se da ostanem nijem nekad. Neke stvari ne mogu ni ovako da podijelim. Ostaje samnom i da vrišti u meni.

Konačno i jedan rijetko lijep dan, barem onako, meteorološki. Vrisak ću stišati i okrenuti se lijepom.

Pokušaću se sjetiti svega lijepog danas u zadnjih 3 ili 4 godine. Ne da se sjetim događaja, hoću da ponovo osjetim i doživim....

Recimo, osjećaja kad sam prije 3 ili 4 godine, poslije posla zakoračio u svoje novo obitavalište, visoko, najviše u kraju. Puhalo je sa svih strana i nije obećavalo toplotu. Svejedno, mene je grijao ponovo doživljeni unutrašnji mir. Sloboda. Ušao sam unutra i znao da će sve biti u redu i sjetio se Arsena: opet učim jesti, hodati.

Ili kad sam prvi puta razgovarao sa njom. Opet neka dramaturgija  s vjetrom koji kao da pokušava da smeta, nešto na što ne utiču ovozemaljski fizički zakoni. Onaj osećaj levitacije i ogromnog srca koje bi negdje da iskoči, prohuji po horizontu i opet mi se vrati da se radujemo zajedno. Ona melodija i boja glasa, baš onako kako sam i zamišljao. Za mene i moje srce, u fazi skidanja lanaca i prljavštine.

Onoga, u dalekoj zemlji. Iza sedam gora i jednog mora. Avanturista koji samo grabi dalje i dalje. Svaki kilometar i svaki minut, nešto novo da vidi i osjeti. Bez straha od kvarova i krimosa. Samo sa željom da ode što dalje i vidi što više. I onog osjećaja kada je došao do kraja, ugledao ostrvo iz priča, porazgovarao sa sultanima i imperatorima i vratio se u folklor bivše države...

 

Malo mi je kao lakše.

Bio sam i biću.

 

13.12.2011.

Vrijeme

Da, sve ide svojim tokom.

Nekad ujutro, kad vozim kroz maglu i smog, sam kao u nekoj kapsuli, uvezan i miran, sjetim se da bi ipak trebao imati neki svoj kutak. Samo za sebe, samo moj.

Treba to svakome.

Samo da se čovjek prisjeti ko je i šta je. Gdje je bio i odakle dolazi. Pogotovo to treba meni. Brzo zaboravim sebe i svoj mir koji me vodi ove godine.

Treba mi Vikend. Ipak sam to ja.

18.05.2010.

kralj

Nekad su me boljela koljena i to je proslo. Sada me svako nekoliko mjeseci uhvate ledja i strah me se sageti. Sta da zakljucim iz ovoga? Da ce i to proci i doci nesto drugo? Ili da cekam da prodje i zivim s nadom da me nista vise zaboljeti i natjerati na strah.↲ Koljena sam provalio. Uzjogunim se na stvari koje nisu do mene i na koje nemam uticaj a tjeraju me da kleknem i povinujem se. Kad sam prestao da se okidam na cackanje po egu, prestala su i koljena. Kao rukom odneseno...↲Sta s ledjima? Da pustim da me pojase i da budem divan i ponosan vranac ili zekan. Nekad prijek a nekad miran kao janje, al' uvijek spreman i osedlan.↲Prepustanje... A ne glupi strah od propustanja. A vrijeme ide, 8 godina, 16 mjeseci, 8 mjeseci... Rano je. ↲Volio sam cuti buducnost veceras, lafice uplakana. Mozda barem sadasnjost. Barem trenutak. Ne volim proslost, ni lijepu ni ruznu. Uvijek se svede na lekcije i bajke nedosanjane. Volim sto smo ovakvi, cisti i istiniti. Masni i nenasminkani, svoji i zadovoljni.↲Kao otvaras novi list. Kao uvodis neka pravila. Kao neprirodni smo i treba nam norma i ispunjena ocekivanja okoline. Kome i cemu ba? Hoces da si sigurna u mene a cekas me na zicerima da bi opravdala svoju nesigurnost. Gledas 5 koraka naprijed a ne vidis nas sutra. I taman kad sam se operisao od flerta i poceo da te gledam kao da sam te tek sreo, okrecuci se za tobom u po subotnje idile i mira iza 7 gora i mora, kao da si najprocvalija siparica na Strosi u vrelo julsko vece, ti me vracas u moj kavez da se ponovo zasvinjim i zatvorim i od samog sebe.↲Ovaj medo se vise ne vraca u prljave kaveze. Ovaj medo ce da se osmjehuje i da svako malo kusa med iz krcaga pod svojom miskom. S tobom ili bez. Stvarno je svejedno.

07.04.2010.

Izložba

Sinoć je otvorena izložba fotki u Galeriji Novi Hram, na temu Valter a u povodu 6. Aprila. Izložba je divna, ali meni nemojte vjerovati, nisam objektivan.

 Imaju i neke moje slike :)

Pogledajte!

 

31.03.2010.

Radoholičar

Danas sa radio skoro 12 sati. Ok, proljeće je, krenulo je i tako i treba. Volim svoj posao, volim kad imam šta da radim i volim kad sam organizovan, isplaniran i kada sve stižem i rješavam onako kako i zamislim. Nekad pomislim da mogu i više i da ne koristim ni pola svog kapaciteta i kako bi mogao da si nađem još nešto i da ispunim one trenutke kada pomislim da sam neiskorišten.

Ili je to samo do dana i raspoloženja. Ne mogu da priznam sebi da sam radoholičar. Ne bi bilo pošteno, ipak znam i da luftam i da par dana jednostavno samo onako ispunjavam "rok službe". Večeras sam uhvatio sebe kako se procjenjujem i poredim sa drugima, kolegama, prijateljima i poznanicima. U odnosu na pojedine jesam radoholičar, vjerovatno za većinu. Ipak, kopkaju me oni za koje smatram da su me nadmašili u ovome. Tračam ih sam sebi i vagam da li sam nešto tu izgubio ili dobio.

Žalim samo one dane sa suncem koje sam propustio. Idealno bi bilo da radim samo po kiši i magli. Volim sunce i jako mi nedostaje kada ga ne vidim po vazdan.

 

28.03.2010.

Vjeruj

Nije čudno da me još ne popušta sjećanje na Zlatoustu. Sjetim je se u trenucima kada radim stvari u kojima me je vodila i davala mi snagu i vjeru da ih radim za sebe i da u njima uživam istrajno i u cjelosti. Pitao sam se danas,  da me posmatra ili da joj pričam o svakodnevici, kako bi me uputila i usmjerila. Prizivao sam je i nisam uspio. Shvatio sam da tako treba i da je to dio našeg "programa". Plivam sam i nema više nje da mi kaže kako je to dobro i kako sam lijep i divan. Treba da se sam toga sjetim i da zaplivam još jače i sa većim merakom. Sjetio sam se zbog očekivanja koja su mi se opet nametala i koja primjetim tek kada ih ispunim ili pokušam da zadovoljim.

Onda sam otvorio misli široko, bezvremenski. Baš onako kako bi ona voljela. Zamislio nas u nekom drugom vremenu, zajedno i bez prepreka koje u ovom nismo mogli preskočiti. Nisam bio nesretan ni tužan. Isključio sam vrijeme i ostavio samo ljubav. Ugledao sam je nasmijanu i veselu, pametnu i dragu. Uvijek je bila i biće samnom.

19.03.2010.

Bistrih misli u hladnoj glavi...

Reče uvaženi efendija danas na Otoci.

Uvijek volim tamo ići na džumu. Zanimljivo je i ne drijema mi se poslije 5 minuta. Slušam i razmišljam.

Bistar sam kao nebo jutros iznad Sarajeva. Hladan kao onaj snijeg što se vidi na vrhu Bjelašnice. Imao puno posla jutros, sve stigao i završio. Sad cvikam od druge polovice dana i vikenda koji je ispred. Kao ne znam ja šta ću i kuda ću...

Opet diskonekcija, opet ista priča. Čak nije htjela ni da se javi sinoć. "Ne razumijemo se i ne zna o čemu bi pričali". Nije pms, nije promjena vremena, nisam ja. Zaista nije do mene. Jedino što sad hoću da se skuliram na silu. Pa i efendija mi je to preporučio. Doduše, nije pričao o meni, ali dobio sam poruku koju sam tražio.

Dobio sam i novi kvalitet juče. Smiješan sam sebi, kako taj recept nisam ranije znao i primjenjivao. Vjerovatno bi me poštedio silnih ljubomora i mojih flertističkih ispada svako malo. Recept je jednostavan. Uvijek i na svakom mjestu, zamislim da je ona pored mene. I onda se upitam da li bi uradio neku glupost da je ona tu, pored. Tako sam i počeo da se ponašam. I sva iskušenja su se razbijala kao ledenice po Ferhadiji. Nagrada je došla u vidu diskonekcije, ali ne smeta. Ionako imam aferima otprije. Bitno je da imam novu vrijednost u ponašanju, jednostavnu a jaku.

12.03.2010.

Prirodno je

Lafica mi je nedostupna na mobu danas popodne. Nije da ne bih volio da smo zajedno i da sad uzivamo u početku vikenda i smijemo se jedno drugom. Nije ni da mi je loše ovako, u trenerci u crno-bijelom sutonu petka, marta koji ne zna šta bi prije, da grije ili da zebe.

Iskali ste, eto vam ga. Sloboda i mir. Po želji i dogovoru, nespontano i neukusno. Fali mi to, malo prirodnosti u razumijevanju mojih ćejfova, koje vrlo rado dijelim s drugima, s njom pogotovo. Volio bih sad da smo zajedno, a da se čujemo bilo bi mi mrsko ići po nju, oblačiti se i spremati i urediti svu potrebnu logistiku. Valjda imam pravo na malo lijenosti u ovom crno-bijelom jing-jangu moga sebičnog i neusmjerenog postojanja.

Lafica je neshvaćena od moje malenkosti. Nekad vidim da je totalno hladna i rasijana kada sam pored nje, a nekad je mekana i nježna kao ni jedna do sad. Glas je odaje i odlično je čujem. Uživam u tim mekanim trenucima i poklonio bih joj cijeli svemir da je moj.


Stariji postovi