Vikend

Da, sve ide svojim tokom.

Nekad ujutro, kad vozim kroz maglu i smog, sam kao u nekoj kapsuli, uvezan i miran, sjetim se da bi ipak trebao imati neki svoj kutak. Samo za sebe, samo moj.

Treba to svakome.

Samo da se čovjek prisjeti ko je i šta je. Gdje je bio i odakle dolazi. Pogotovo to treba meni. Brzo zaboravim sebe i svoj mir koji me vodi ove godine.

Treba mi Vikend. Ipak sam to ja.

Nekad su me boljela koljena i to je proslo. Sada me svako nekoliko mjeseci uhvate ledja i strah me se sageti. Sta da zakljucim iz ovoga? Da ce i to proci i doci nesto drugo? Ili da cekam da prodje i zivim s nadom da me nista vise zaboljeti i natjerati na strah.↲ Koljena sam provalio. Uzjogunim se na stvari koje nisu do mene i na koje nemam uticaj a tjeraju me da kleknem i povinujem se. Kad sam prestao da se okidam na cackanje po egu, prestala su i koljena. Kao rukom odneseno...↲Sta s ledjima? Da pustim da me pojase i da budem divan i ponosan vranac ili zekan. Nekad prijek a nekad miran kao janje, al' uvijek spreman i osedlan.↲Prepustanje... A ne glupi strah od propustanja. A vrijeme ide, 8 godina, 16 mjeseci, 8 mjeseci... Rano je. ↲Volio sam cuti buducnost veceras, lafice uplakana. Mozda barem sadasnjost. Barem trenutak. Ne volim proslost, ni lijepu ni ruznu. Uvijek se svede na lekcije i bajke nedosanjane. Volim sto smo ovakvi, cisti i istiniti. Masni i nenasminkani, svoji i zadovoljni.↲Kao otvaras novi list. Kao uvodis neka pravila. Kao neprirodni smo i treba nam norma i ispunjena ocekivanja okoline. Kome i cemu ba? Hoces da si sigurna u mene a cekas me na zicerima da bi opravdala svoju nesigurnost. Gledas 5 koraka naprijed a ne vidis nas sutra. I taman kad sam se operisao od flerta i poceo da te gledam kao da sam te tek sreo, okrecuci se za tobom u po subotnje idile i mira iza 7 gora i mora, kao da si najprocvalija siparica na Strosi u vrelo julsko vece, ti me vracas u moj kavez da se ponovo zasvinjim i zatvorim i od samog sebe.↲Ovaj medo se vise ne vraca u prljave kaveze. Ovaj medo ce da se osmjehuje i da svako malo kusa med iz krcaga pod svojom miskom. S tobom ili bez. Stvarno je svejedno.

Sinoć je otvorena izložba fotki u Galeriji Novi Hram, na temu Valter a u povodu 6. Aprila. Izložba je divna, ali meni nemojte vjerovati, nisam objektivan.

 Imaju i neke moje slike :)

Pogledajte!

Danas sa radio skoro 12 sati. Ok, proljeće je, krenulo je i tako i treba. Volim svoj posao, volim kad imam šta da radim i volim kad sam organizovan, isplaniran i kada sve stižem i rješavam onako kako i zamislim. Nekad pomislim da mogu i više i da ne koristim ni pola svog kapaciteta i kako bi mogao da si nađem još nešto i da ispunim one trenutke kada pomislim da sam neiskorišten.

Ili je to samo do dana i raspoloženja. Ne mogu da priznam sebi da sam radoholičar. Ne bi bilo pošteno, ipak znam i da luftam i da par dana jednostavno samo onako ispunjavam "rok službe". Večeras sam uhvatio sebe kako se procjenjujem i poredim sa drugima, kolegama, prijateljima i poznanicima. U odnosu na pojedine jesam radoholičar, vjerovatno za većinu. Ipak, kopkaju me oni za koje smatram da su me nadmašili u ovome. Tračam ih sam sebi i vagam da li sam nešto tu izgubio ili dobio.

Žalim samo one dane sa suncem koje sam propustio. Idealno bi bilo da radim samo po kiši i magli. Volim sunce i jako mi nedostaje kada ga ne vidim po vazdan.

Nije čudno da me još ne popušta sjećanje na Zlatoustu. Sjetim je se u trenucima kada radim stvari u kojima me je vodila i davala mi snagu i vjeru da ih radim za sebe i da u njima uživam istrajno i u cjelosti. Pitao sam se danas,  da me posmatra ili da joj pričam o svakodnevici, kako bi me uputila i usmjerila. Prizivao sam je i nisam uspio. Shvatio sam da tako treba i da je to dio našeg "programa". Plivam sam i nema više nje da mi kaže kako je to dobro i kako sam lijep i divan. Treba da se sam toga sjetim i da zaplivam još jače i sa većim merakom. Sjetio sam se zbog očekivanja koja su mi se opet nametala i koja primjetim tek kada ih ispunim ili pokušam da zadovoljim.

Onda sam otvorio misli široko, bezvremenski. Baš onako kako bi ona voljela. Zamislio nas u nekom drugom vremenu, zajedno i bez prepreka koje u ovom nismo mogli preskočiti. Nisam bio nesretan ni tužan. Isključio sam vrijeme i ostavio samo ljubav. Ugledao sam je nasmijanu i veselu, pametnu i dragu. Uvijek je bila i biće samnom.

Reče uvaženi efendija danas na Otoci.

Uvijek volim tamo ići na džumu. Zanimljivo je i ne drijema mi se poslije 5 minuta. Slušam i razmišljam.

Bistar sam kao nebo jutros iznad Sarajeva. Hladan kao onaj snijeg što se vidi na vrhu Bjelašnice. Imao puno posla jutros, sve stigao i završio. Sad cvikam od druge polovice dana i vikenda koji je ispred. Kao ne znam ja šta ću i kuda ću...

Opet diskonekcija, opet ista priča. Čak nije htjela ni da se javi sinoć. "Ne razumijemo se i ne zna o čemu bi pričali". Nije pms, nije promjena vremena, nisam ja. Zaista nije do mene. Jedino što sad hoću da se skuliram na silu. Pa i efendija mi je to preporučio. Doduše, nije pričao o meni, ali dobio sam poruku koju sam tražio.

Dobio sam i novi kvalitet juče. Smiješan sam sebi, kako taj recept nisam ranije znao i primjenjivao. Vjerovatno bi me poštedio silnih ljubomora i mojih flertističkih ispada svako malo. Recept je jednostavan. Uvijek i na svakom mjestu, zamislim da je ona pored mene. I onda se upitam da li bi uradio neku glupost da je ona tu, pored. Tako sam i počeo da se ponašam. I sva iskušenja su se razbijala kao ledenice po Ferhadiji. Nagrada je došla u vidu diskonekcije, ali ne smeta. Ionako imam aferima otprije. Bitno je da imam novu vrijednost u ponašanju, jednostavnu a jaku.

Lafica mi je nedostupna na mobu danas popodne. Nije da ne bih volio da smo zajedno i da sad uzivamo u početku vikenda i smijemo se jedno drugom. Nije ni da mi je loše ovako, u trenerci u crno-bijelom sutonu petka, marta koji ne zna šta bi prije, da grije ili da zebe.

Iskali ste, eto vam ga. Sloboda i mir. Po želji i dogovoru, nespontano i neukusno. Fali mi to, malo prirodnosti u razumijevanju mojih ćejfova, koje vrlo rado dijelim s drugima, s njom pogotovo. Volio bih sad da smo zajedno, a da se čujemo bilo bi mi mrsko ići po nju, oblačiti se i spremati i urediti svu potrebnu logistiku. Valjda imam pravo na malo lijenosti u ovom crno-bijelom jing-jangu moga sebičnog i neusmjerenog postojanja.

Lafica je neshvaćena od moje malenkosti. Nekad vidim da je totalno hladna i rasijana kada sam pored nje, a nekad je mekana i nježna kao ni jedna do sad. Glas je odaje i odlično je čujem. Uživam u tim mekanim trenucima i poklonio bih joj cijeli svemir da je moj.

Pošao sam da isceniram slučajnost. Ne, on je pošao. Krenuo je dole, svratio lijevo i shvatio da je to nemoguće. Smiješno, nije u stanju da isplanira ni najobičniju slučajnost. A onda, slučajno, ugledao ju je ispred sebe. Bez osmijeha i bez ideje. Gdje li je samo sve to nestalo?

Nema ništa ružnije od nepredviđenog. Slično kao kada iza zatvorenih vrata očekuješ nikoga a dočeka te masa od 56 očiju koja zuri u tebe. Tako se on sada osjeća. Gdje je ta praznina, gdje je mir i tišina?Gdje su te blagodati beskonačnosti. Gdje je to nestalo?

E sad, šta je tu je. Ona je ispred njega, rekla svoje "zdravo" i gleda negdje pored njegova lijeva ramena. "Danas si mi tako dosadan i nezanimljiv, nedorečen i predvidljiv, nisi moj tip, barem danas ne." Ovo je pročitalo njegovo lijevo rame. Bilo je očito i nije se moralo ni čitati. "Draga moja S. još ne znaš da sam najbolji." Rekao je njegov pogled upućen preko njenog lijevog ramena. I onda, a to je stvarno bilo slučajno, pogledali su se u zjenice. Njegove su rekle: "Draga S. puno griješiš i nema ti pomoći, ja sam stvarno najbolji, zato ti dajem još jednu šansu." Njene zjenice nisu ništa rekle, bile su prazne i (to se jedva primjetilo) pune razočarenja i sjete. Odakle sada ta sjeta? Njoj nije mjesto ovdje, nikako. Tada se on požurio, svega mu je bilo preko glave i usta su progovorila: "Doći ću po tebe u četvrtak." i odmah je znao da je sve uzalud. "Zašto baš četvrtak?" progovorila su njena usta i sada je stvarno sve bilo gotovo, nepovratno. Kamenčina od nepovjerenja kotrljala se sa brda zvanog sumnja i lomila sve što joj se našlo na putu, i lijepo i loše. Bože dragi, kako sam nespretan, mislio je on.

"Četvrtak. Zato što nije srijeda i zato što..." Gluposti su stizale jedna drugu a kamenčina se kotrljala i kotrljala... Onda su počeli pričati o vremenu, "babine huke" i sl., zima-proljeće, sunce-snijeg. Četvrtak je ostao napušten i zaboravljen, "na čekanju". Tada mu je pukao film. Ako je najbolji ne trba mu ni četvrtak, ni petak, ni subota. Doći će ona sama, kao i dosad. Valjda.

Okrenuo se i otišao, s pozdravom naravno. Nije čuo šta je rekla niti ga je zanimalo. Korača uspravno i pozdravlja dan, imaće kada da tuguje. Sa jaranicom tugom odavno nije bio zajedno, nije je poželio, ali šta ćeš, ona ne bira društvo. Najdraži su joj samouvjereni i optimisti, njih baš ni ne može uvijek sresti a ovo danas je idealna prilika.

I to je tako oduvijek. Dva dobra ne možeš sastavit. Ona je dobra, on je dobar. Kobno i fatalno. Nepomirljivo...

Mojoj S.

Tako mi nedostaje. Imam riječ od devet slova: Nedostaje.

"Vrijeme danas, promjenljivo oblačno..." Jedamput (a ne jedanput) pokušaću da zaspim a da makar tri sekunde ne mislim na tebe. Tri duge sekunde, k'o tri godine. Toliko valjda mogu žrtvovati od vremena koje toliko ljubomorno poklanjam samo tebi. A šta ću raditi te tri sekunde?

Ja ih se jako bojim. Ipak je previše, previše je čak dvadeseti dio minute (milioniti možda i nekako) ne misliti na tebe.

Nedostaješ mi. Sada imam riječ od deset slova, nedostaješ. Ovo je već opasno. Lud sam zbog sati koji su ispred mene, a bez tvojih plavih safira, iz kojih sija i sunce i mjesec, iz kojih sijam ja kad sam ti blizu, dovoljno blizu da se vidim u tvojim zjenicama. Riječ "blizu". Tako bolno zvuči. Nisam ti blizu već sedam sati i ludim. Ludim polako i s merakom.

I Nica je sada, vjerovatno mokra kao i Kan. Kada mi je teško i kada sam sam, kiša mi dođe kao prijatelj. Priča samnom i plače (ja sam to izgleda i zaboravio). Kupa mi lice i kaže mi da je voda dobra, kiša je dobra, jer dira mi lice na sličan način kao što to radiš ti. Kiša pada i kapi se skupljaju u dva bistra jezera tvojih očiju. Bistro je, plavo, duboko... Bistro ali dna ipak ne možeš vidjeti. Volim plivati, volim roniti, volim tražiti, volim S...

Dali se to može napisati, možda ispričati? Šta su "Jadi mladog Wertera"? Ništa. Nisam jadan, nisam ni bogzna šta mlad, Werter sam ponajmanje, ali sam zato zaljubljen preko cijelog svemira, i još dalje.

I opet, jutro će me probuditi i znaću da sam otputovao još dalje, u nekakvu ljubičastu maglu u kojoj nema mene da smetam sam sebi i u kojoj odjekuje tvoj osmijeh i zvoni tvoj glas, najljepša muzika ikada napisana, ikada odsvirana.

Idem na još jedno dugo putovanje od jave do jave, ili možda od sna do sna. Ko zna?

Znam da si mi uljepšala javu i ukrasila snove a razliku između ovo dvoje više ne vidim i ne znam

zahvaljujući tebi

B. 14. dec. '96.
23:40 

Nikad nisam mogao izbjeći da planiram. Velika zamka za nekoga ko živi da ispuni razna očekivanja. Od bezazlenih stvari do onih krupnih. U suštini, sve isto utiču na moju želju da ispunim i znam gdje ću i kako ću, šta i s kim. Par godina već, pokušavam da se odviknem od planiranja i planova. Ionako to ne određujem ja.

Danas su kao neka tri plana ispred mene. Volio bih da ispadne nešto četvrto ili peto, i volio bih da mi bude dobro u bilo kojem. Teško je to za naučiti. Da mi je makar prolaz ubosti. Kad mi nije po planu, kvari mi se raspoloženje i ujedam okolo. Ne valja mi to.

Puštam se niz rijeku, da me nosi. Znam plivati. Neću mlatarati rukama i nogama i neću se odbijati od kamenite obale i gutati litre vode. Pustiću da plivam, da malo zaronim ispod, malo da se s rukama pod glavom otisnem niz lude brzake. Volim vodu, bistru i brzu.